Suglasni smo. Stvarno nas ne trebate uvjeravati – svaka školska priredba na svoj način je posebna. No, kada na jednoj manifestaciji poput ove sinoćnje, imate generaciju učenika devetih razreda podijeljenih u dva razredna odjela, a koji se jedinstvom krunisani predstavljaju samo kao devetaši, kada imate dvije učiteljice i uz sve nastavnike još četiri razrednika, onda ta priredba mora biti posebnija od svih drugih i događaj koji će se dugo, dugo pamtiti.
Ovakva skupina djece morala je izazvati oluju emocija. I samo vrijeme jučerašnjega dana bilo je preslika onoga što se u našoj športskoj dvorani događalo. Sunce radosti jer ste naša djeca zauvijek, a onda kiša suza jer odlazite tamo gdje trebate biti. Zaista, za sve ono blistavo što jeste, najzaslužniji su, uz Stvoritelja koji i da ne pita uvijek umiješa svoje prste, vaši roditelji. Također vjerujemo kako je vaše zajedništvo i prijateljstvo zrcalni odraz istovjetnoga odnosa vaših učiteljica Kristine i Željke. Dodaju li se tu još začini poput spontanosti, hrabrosti, humorističnosti i majčinske brižnosti vaših razrednika, nastaje generacija koja se nikada ne zaboravlja.
Rekli smo, a valja nam i napisati… To što ste osvojili prvo ekipno zlato u povijesti naše Škole, neopisivo je veliko ostvarenje, ali ne i najveće, barem po našemu skromnome mišljenju. Vi ste uspjeli okupiti, kroz akciju 5 do 5, broj ljudi na kojemu vam mogu pozavidjeti i organizatori puno razvikanijih veselja i parada – ali ni to nam se ne čini najgrandioznijim vašim rezultatom, koliko god fascinantan bio. Trenutak kada ste podržali prijatelja na ovogodišnjem Glazbenome festivalu, a onda ga i podigli na ramena, stvarni je i najjasniji odraz onoga što vi jeste i što bismo voljeli da zauvijek ostanete.
Vaši učitelji i nastavnici sve su vas prihvaćali i uvažavali sa svim vašim različitostima, a u isto vrijeme i vi ste im uzvraćali razumijevajući nekada hokejaške izmjene razrednika, koje su i na žalost i na sreću bile nužne. Da, napisali smo i na sreću, jer ste kroz križ razrednika Frane upoznali njegovu neopisivu borbenost i naučili životnu lekciju o tome kako se bori do kraja. Na vašemu putu zatim je zasjala stručnost razrednice Slavice, opuštajuća spontanost vašega Jare, a sve je nadzirala majčinska brižnost razrednice Tatjane.
Žal koji je otpjevao naš Nedeljko još je i bit će dugo stvaran i opipljiv, jer ste izišli iz vaših učionica. Jednako je velika u isto vrijeme i radost jer smo se sinoć svi okupili ispod školske zastave, a u tome je toliko simbolike. Koliko god naše osobnosti bile velike pojedinačno gledane i sagledane, najveće umijeće biva te karakterne vrline iskoristiti za zajedničko dobro jedne ekipe, koja se naziva zauvijek vaša Osnovna škola Cim Mostar. Vi ste to uspjeli i zato sreća i smijeh zasjenjuju tugovanje koje uzrokuju rastanci.
Nismo uspjeli otići na kampiranje. Ma znamo, oprostit ćete. Oprostite nam i sve druge pogriješke, koje su u radu neminovne. Znamo kako ne sumnjate u našu stalnu dobronamjernost. I mi vama opraštamo mladenačke mušice. To međusobno opraštanje u trokutu roditelj-učenik-učitelj nužno je, kako bi nas sve i nadalje pratio Božji blagoslov, jer svako dobro koje doživimo se ne podrazumijeva. To dobro je dar nebeskoga Režisera, kojega nazivamo blagoslovom, a blagoslov najbrže putuje jurećom cestom iskrenoga opraštanja.
Posljednja domaća zadaća koju vam svima zadajemo, sastoji se u tome da se nastojite što više u životu smijati i jedni s drugima komunicirati. Sve ostalo će se uz trud i rad posložiti i bolje nego što očekujete i možete zamisliti.
Autor ovih redaka, kojega ste nezasluženo obukli u desetku voljenoga nam Zrinjskoga, od srca vam svima zahvaljuje što ste oplemenili svojom igrom devetogodišnju utakmicu ekipe Osnovne škole Cim Mostar. Niste trebali trošiti novce na dres koji me je toliko obradovao. Dovoljna je čast bila nositi kapetansku vrpcu u ekipi učenika, učitelja i roditelja koja je u povijesti Škole zasjala jače od sazviježđa Andromede. Oprostite mi svi za one lopte koje nisam odigrao poput plemenite desetke, nego poput četveroligaške trupine. Vjerujem, suglasni ste svi – najvažnije je to što smo na kraju utakmice svi pobjednici.
Dragi petaši, pred vama je velika zadaća. Sinoć ste pokazali, zajedno s vašim roditeljima, svu velebnost međusobnoga razumijevanja i poštivanja. Morate hrabro nastaviti dalje na tim istim principima, jer kako ste vidjeli, na sinoćnjem opraštanju s devetašima i s vašim učiteljicama, plakali smo svi, bez obzira kakve ocjene nosili u knjižicama i diplomama. To su trenutci koji se pamte. Bogatite se znanjem i uspomenama. Kroz naredne četiri godine želimo vam što više trenutaka dostojnih Male škole za velike ljude.
Hvala svima, od školskoga zbora i njihovoga zborovođe, nastavnika Maria, zatim kreatora događanja i svih narativa, nastavnika Pavla, preko svih izvođača i njihovih učiteljica i učitelja, svih učenika i njihovih roditelja, pa do naših Andromedica, koje su svojim nastupom sve oduševile.
Uživajte u sada već vrućemu ljetu – zaslužili ste!