Za neke tekstove trebate inspiraciju i trenutke nadahnuća, vjerojatno zato što vas pojedine tematike ne dotiču u potpunosti ili vam nisu baš po ukusu, jednostavno vam ne leže… S druge strane, pisati o osobama, u ovom slučaju o učenicima poput Petra Belje, možeš beskrajno i u svakome trenutku, jer su takve persone neiscrpan izvor svega onoga čemu u životu težimo.
Konkretan događaj nije potrebno dodatno uljepšavati, nego samo jednostavno prepričati, jer sve što se odvilo dovoljno govori o ovome dječaku iz 7.b. Jutros u prvoj smjeni uzbuna. Učitelji traže ravnatelja. Gdje je nestao čovjek? U dvorani? Kod Minke? Odveo sina da skine gips? Potraga brza i urodila plodom. Ravnatelj pred kolegicama i kolegama. Nema vremena za uvode, nastavni sat brzo počinje.
Pedagoginja iznosi zaključak: “Ravnatelju, smatramo kako Petra Belju treba nagraditi i posebno istaknuti. Uvijek je na strani pravde, pravičnosti, morala i poštenja. Slabe brani, klonulima pomaže, dobre potiče, nikome ne zavidi… Svijetli kao primjer ostalima.”
“Jest. Sve je tako.” – suglasan je ravnatelj.
“Barem nekakav slatkiš, pokoja riječ…” – uvijek skromno će pedagoginja.
“Kakav slatkiš… Čovjek je to kojemu spomenik treba za života podići, kada bi mogli…” – preslikovito zaključi ravnatelj.
“To je moj Ramac!” – lokalpatriotski ispali nastavnik Pavle.
“Predivno dite!” – potvrdi netko lijepom ikavicom.
“Moj rukometaš. Odličan!” – prisvojno veli nastavnica Ivana.
Ne bi tu kraj. Naniza se još riječi o našemu Petru Belji, a sve ljepša od ljepše, epitet do epiteta, kompliment do komplimenta. Lijepo brate da teško može ljepše biti. Pa neka se i o dobrima razgovara. Često u školama pozornicu zauzmu oni za koje teško ikakvu riječ pronalaziš kako bi ih opisao, a kamoli kakav ukrasni pridjev. Okupiraju prostor takvi, pa djeca poput našega Petra odu i u srednjoškolske klupe, a da ih nitko ne istakne i pohvali. E, ne može tako, suglasna je zbornica. Petar je sedimentna stijena, s toliko nataložene dobrote, koju valja istaknuti kao primjer drugima. Točka. Zaključak koji nikome ne bi palo na pamet osporavati.
Odlično je biti na športskome tronu, riješiti nekakvu matematičku zagonetku, govoriti strani jezik, zapamtiti kemijsku formulu, napisati finu pjesmu i divan sastav… Sve je to predivno i za svaku pohvalu, a opet, najljepše je biti čovjek u punom smislu te riječi. Baš poput dječaka o kojemu je ovdje riječ…
Pozvali smo Petra, čestitali mu i pojasnili zbog čega mu čestitamo. Čudio se jer ističemo stvari koje se njemu podrazumijevaju, a kada smo mu dali rukometnu loptu, kao malu nagradu i znak naše pažnje, samo je rekao: “Nemojte. To je stvarno puno.” Eto vam u jednoj rečenici mjere dobra i jedinice za ljudskost. Eto vam svih formula i operacija i radnji, koje valja slijediti i kojih se valja pridržavati. Eto vam Petra Belje, dječaka iz 7.b, kojim se toliko ponosimo.