U okviru nastave tjelesne i zdravstvene kulture, učenici su imali zadatak obaviti razgovor s nekom osobom koja ima bilo kakve veze sa športom. Mogao je to biti bilo tko… Rođak koji trenira, ujak koji sudi, tata koji vježba… No, djeca su ozbiljno shvatila zadatak i snalažljivo došla do pravih športskih zvijezda. Tako vam prvi u nizu, od nekoliko zanimljivih razgovora, donosimo onaj koji je uradila Sofia Marić s našim proslavljenim rukometašem Igorom Karačićem.
Igore, koja Vam je bila prva utakmica?
Jako teško pitanje, jer je bilo puno utakmica tijekom karijere. Iskreno, prve utakmice se sada i ne sjećam, ali znam kako je bila sa Zrinjskim protiv nekoga ligaškoga kluba.
Tko je bio Igoru Karačiću rukometni uzor dok je odrastao?
Uvijek sam imao rukometne uzore i to su uglavnom bili igrači hrvatske reprezentacije. No, ako ćemo pričati o pravome primjeru i uzoru i čovjeku zbog kojega sam počeo igrati rukomet, onda je to moj brat Ivan.
Najvažniji trenutak u karijeri bio bi…
Puno je truda uloženo. Toliko uspjeha i neuspjeha… Ako ipak moram nešto izdvojiti, onda je to onaj dan kada sam odlučio kako ću postati rukometni profesionalac. To me je na kraju izgradilo.
Što ti je bilo najteže kada si otišao igrati u drugu državu?
Sigurno samoća i odvojenost od obitelji.
Utakmica koja se ne zaboravlja…
Drugo finale Lige prvaka s Vardarom, ali i svaka utakmica za reprezentaciju – to je najveći ponos.
Postoji li protivnik protiv kojega si najviše volio igrati?
Ne, ali je Liga prvaka najdraže natjecanje. Samo slušanje himne na početku je predobar osjećaj.
Tko je bio Igorova najveća potpora?
Obitelj, mama, tata, braća, supruga, prijatelji… Hvala im na svemu!
Što Vam znači igranje za Hrvatsku?
Ponos i ispunjenje! Volio bih da svako dijete osjeti kako je obući dres s najdražim bojama.
Što treba našoj reprezentaciji kako bi bila još bolja?
Sve su to moji prijatelji koji samo trebaju nastaviti putom kojim su krenuli.
Savjet za mlade…
Slijedite snove. Trud, disciplina i upornost na kraju se isplate. Ne odustajte, nego vjerujte.