Marina Drežnjak, Ema Krešić, Andrea Glibić, Ruža Filipović i Sofija Vukoja od ženskoga življa, te Ivano Krešić, Marin Leko, Domagoj Čuljak, Nikola Karačić i Ivano Vukoja iz reda odabranih muškaraca, servirali su u četvrtak, 24. rujna 2026.g., korisnicima Pučke kuhinje Mostar SRCE NA TANJURU u humanitarnoj akciji navedenoga naslova. I nije to bilo kakvo srce, nego dječje, cimsko, junačko.
Sve je u stvari počelo dan prije, kroz nabavku potrebnih namirnica. Namjeravali smo pripremiti skoro 40 kilograma ukusnoga rižota, a kako se radi o vojničkim mjerama i proporcijama, odmah su se pojavile nedoumice… Koliko soli, koliko papra, koliko Vegete staviti u tu količinu jela… Potražili smo informacije za spravljanje te stvarne delicije kod umjetne inteligencije i dobili smo inteligentan i instantan odgovor.
Putem privatnih poznanstava zamolili smo dobre mesare iz Namexove mesnice da nam pripreme 100 bataka bez kosti, a kako su to ljudi od časti i riječi, piletina je čekala spremna već ujutro u 7.30. Koliko piletine… U nekome trenutku nismo bili sigurni čujemo li uobičajenu škripu i sve brže raspadanje male crne Mazde u kojoj vozimo namirnice ili je možda oživio kokošinjac na kotačima.
Ćevape nismo zaboravili – 180 komada, jer i radno osoblje mora jesti, zameziti, okrijepiti se također. Dobri radnici trebaju imati pravedan i zaslužen tretman – tome ih u našoj Školi učimo. Ako nije tako, radnik će sreću potražiti u Augsburgu, Dublinu ili čak Brisbanu, gdje ljudi s klokanima na posao odlaze. Odskakutat će poput australskih skakača sve što valja, a ostat će uhljeb, podobnik, neradnik… Zato radnog čovjeka i pobožnika treba kao uglednika tretirati, jer to i jest svaka radna snaga, pa tako i ova naša humanitarna, sačinjena od devetaša predvođenih vjeroučiteljicom Draženom Čuljak, našim glazbenikom Marijom Puljićem, majstorom Andrijom Ćorićem i čovjekom od knjige, razrednikom Pavlom Jeličićem.
Ovaj dan bio je sažet u terensku nastavu na kojoj se uči o vrijednosti malih stvari, a jedna od njih svakako je radost uposlenica Kuhinje, koje su nam svojim osmjesima dale dodatni zamah, polet, elan i potpalile vjeru kako je ono što smo naumili raditi stvarno dobro. Otela nam se misao o tome kako je lijepo biti u društvu onih koji se smiju… Danas se ljudi tako rijetko smiju…
Počelo je… Plamenik i roštilj na svome su mjestu. Plamenik dolje, roštilj gore, kako i prigoduje glavnoj zvijezdi svakoga okupljanja. Dolaze učenici, ali i nastavnici. Posebice je zamjetan nastavnik Puljić, koji nosi šerpu za rižot veličine dječjega bazena. Oči suzne… Niti od radosti, niti od tuge, nego od crvena luka, kojega učeničke ruke vrijedno sitne u obilju kilograma. Zatim mrkva, pa peršin i celer, a onda finalni ukras našega rižota – svježi, kao snijeg bijeli gospodin šampinjon. Dodaje se riža, uzimaju duge kuhače i počinje miješanje bez stanke. Smjenjuju se mješači – svatko će utkati dio sebe u akciju SRCE NA TANJURU.
Palimo roštilj – vežite se polijećemo! U zapovjedničkoj kabini naš je glazbenik i meso na roštilju skače i vrti se kao da prati ritam nekakve vesele polke ili kakve druge poskakuše. Još ćemo danima diskutirati o tome je li naš roštilj-majstor više se umarao ili je malkice više uživao. Ako je i tako, neka je – ovo i jest akcija u kojoj je naglasak na uživanju, dobroti i srcu.
Nastavnica Dražena savjetuje kada treba dodati gljive, a kada rižu i sve ostalo. Muškarci slušaju, jer iskustvo kuhanja nenadoknadiva je vrijednost i muškome dijelu ekipe ostaje samo poniznost iz koje će zadužiti kuhače i bez prestanka miješati, miješati i miješati…
Nastavnik Pavle glavni je kušač. Proći će još dana do konačne odluke, a možda će tek na Badnjak objaviti sud o tome je li bolje bilo meso ili rižot…
Plemenito je ovo što radimo i zbog toga lebdimo od radosti, a kako doslovce ne bismo plamenito odletjeli u zrak, za plinske instalacije brine se domar Andrija. Malo miješa rižot, malo dovodna crijeva pregleda i nadgleda. Vozimo danas na plin jer benzina je cijena odletjela iznad našega veselja, visoko, više, najviše…
Nevolja i neimaština najplastičniji su primjer multietičnosti na ovome prostoru. Nikoga ne zaobilaze i sve snalaze i zaskoče. Hranu poslužujemo i bivšim vojnicima i profesorima i radnicima i neradnicima… Rižota i roštilja bit će za onoga iz Bosne i za onoga iz Hercegovine, a i za one nesvrstane, koji nisu sigurni kojoj bi se regiji i religiji priklonili… Odakle god bili, svi moraju jesti. Učimo li išta iz ovoga ili i dalje namjeravamo svemu i svakome krvna zrnca brojati, po obiteljskim se stablima verati, a u isto vrijeme propuštati one zgode gdje se pomoći s malo napora može!? “Tko je naš bližnji?” – pitaju nas vjeronaučni i ini udžbenici od malena, a mi nismo sigurni jesmo li točan odgovor još pronašli…
Jedan stariji gospodin stidljivo pristupa stolovima na kojima pripremamo bogatu trpezu i govori: “Djeco moja, hvala vam što sam roštilj nakon ovoliko vremena vidio, a kamoli još probao…” Nikola, Ivano, Ema i svi ostali, djeco i odrasli… Ništa se u životu ne podrazumijeva i sve treba odraditi i zaslužiti… Opet, kada i zaradiš i zaslužiš, spletom manje sretnih okolnosti sve u trenu nestati može. Zato valja ponizan biti i s čovjekom kao Božjim stvorom pričati, a ne promatrati ljude kroz znanje i imanje, kroz titule, funkcije i doktorate, jer za tren obilje oskudicom postane i kravata prestane biti znak statusa i odjevni ukras, a postane gorki podsjetnik na vrijeme kojega više nema.
Nasmijan budi i radostan budi. To je najvažnije što treba naučiti i primijeniti nakon današnjega dana. Bogat si i obiljem blagoslovljen. Sigurno imaš više nego onaj čovjek koji je danas u svoju posudu (kanister od vode prerezan na pola), uzeo rižot i meso za sebe, svoju suprugu i troje djece. Mi smo danas tu obitelj darovali hranom, a oni nas bezbrojnim razlozima za sreću. Ako moramo odvagati, koliko god naše posude za hranu bile velike i kuhače izdašne, opet smo više primili nego što dadosmo.
Naš domaćin Braco Zelenika nije nas zaboravio obići i ovoga puta. Zarazio nas je svojim oduševljenjem zbog našega susreta i ovoga čina, a ekipu iz učionice posebice je razveselio izdašnim porcijama sladoleda, koji je odlično gasio vatru zapaljenu prije pojedenim ćevapima i lukom.
Kada se ovaj lijepi susret i prijateljevanje približilo svome kraju, stigla je i okrijepa za učiteljski dio ekipe. Službeni suprug i neslužbeni vozač vjeroučiteljice Dražene počastio je sve hladnim pivom. Gospodine Vlado, hvala na ovome djelu milosrđa. Vjeronauk na djelu, u životu – baš kako treba.
Kartice i kartice, stranice i stranice teksta dale bi se izvući iz ovoga miloga događanja i opet bismo sigurno nešto zaboravili. Evo, umalo nam je promaklo spomenuti scenu koja sigurno jeste vrijedna spomena. Naime, na obližnjem Kantarevcu odvijalo se učeničko natjecanje. Baš nam je drago bilo počastiti i neke učenike i nastavnike drugih škola, a još nam je draže bilo vidjeti tu djecu zajedno s našom. Hvala Bogu na svakome zajedništvu.
Eto, tako smo akcijom SRCE NA TANJURU proširili dimenzije naših učionica sve do gradskih ulica i do onih kojima je potrebna naša blizina, barem s vremena na vrijeme. Ponovno je to bila škola u kojoj se ne uči za ocjenu, nego za izgradnju osobnosti i zdrave ljudskosti.
U stanci između tipkanja ovih redaka nuždom smo skoknuli do Porezne uprave i nabasali na starca čiji je pas odbijao hranu koju mu je on davao, a jeo je ostatke hrane kraj obližnjega kontejnera. Starac je to popratio riječima: “Dok ima hrane na ulici, nitko nije gladan.” Bilo bi odlično kada bi to bilo istinom, ali mi smo svjedoci kako ipak postoje oni koji su gladni, pored onih koji toliko obiluju i u mogućnosti su namjesto gladnih usta hraniti kontejnere.
Na kraju nastavnoga sata, a SRCE NA TANJURU to sigurno na unikatan način jeste, slijedi zadavanje domaće zadaće, a ona je za svakoga ista: ŠTO PRIJE NAĐITE RAZLOG DA SE SMIJETE I BUDETE SRETNI, jer taj razlog je tu blizu, samo se treba osvrnuti. Ako ne uspijete u tome, teško će biti za vas naći razumijevanja… Teško poput pronalaska parkinga u Fejićevoj ispred zgrade Porezne. Dobit ćete negativnu ocjenu. Zato se potrudite, ostavite srce na terenu, a dogodine, ako ne i prije, ponovno i na tanjuru.