Ova priča nema svoj početak tamo gdje bi ga većina očekivala – u športskoj dvorani. Ona počinje u domu, u kući, u kolijevci, u obitelji. To je istina i o toj istini svjedočimo. Poslušajte! Jedna mama ima krasan običaj. Prije nego li joj sin iziđe iz kuće, ona ga uvijek blagoslovi. Eto… I kada ne bi bilo nastavka, ovo je samo dosta da zastaneš, da se od radosti isplačeš, čudom načudiš i oduševiš. Pa gdje se to još radi? U Cimu prijatelju moj, u Cimu djeca blagoslovljena hodaju. Ako vas ima koji ovako nešto još ne radite, počnite žurno! Blagoslivljajte. Nigdje djecu bez blagoslova ne šaljite. Ovoga klipana tako i jutros mater blagoslovila, ali se on vrati s kućnoga praga… “Može li majko još jednom? Danas je odbojka, pa zbog utakmice…” – pita drznik. Nepresušan je izvor milosti u Onoga koji istu preko majčinoga blagoslova šalje. Dobi momčina dupli blagoslov i otrča na nastavu, pa na utakmicu. Tražio – dobio. Kao u studentskoj ili vojničkoj menzi što se traži repete. Samo je ovo hrana nepropadljiva, nutritivno najizvrsnija, bez roka trajanja…
Potom slijedi onaj dio priče koji se odvija u dvorani, na pripremnim utakmicama i na treninzima. Suze, krv, znoj, patnja… Bič je u ruci nastavnice Ivane i udarci ne prestaju. Rane nastale od neprestanoga vježbanja su duboke, ali samo iz takvih može niknuti jako stablo s plodovima uspjeha. Valja uzorati parket, svaku stavku isfrezati do najmanjega detalja i onda u boj krenuti. Servis, blok, prijem, podizanje… Sve mora biti na mjestu. Uzalud onaj Božji blagoslov s početka teksta, ako nije popraćen ljudskim radom. Priskaču u pomoć djevojke. Evo ih na svakome treningu kako bi pomogle svojim kolegama. Red je red. I oni su pomagali njima prije natjecanja. Nastavnici Mario i Pavle također su na treninzima, a poveli su i ravnatelja. Ne popuštaju niti jedni, niti drugi… Bum! Tres! Servis, smeč, servis… Svi žele pobjedu. Tek kada damo sve od sebe, imamo se pravo nečemu nadati. Opet, nekako je najvažnije to što smo tu jedni za druge, zajedno okupljeni oko istoga cilja… I muški i ženske i fizičari i matematičari i pisci i zemljopisci i koji ravnaju i koji revnuju… Obitelj…
Zvoni zvono župne crkve – točno je deset sati. Počinje polufinalna utakmica. Svaka čast protivnicima, ali vidno smo bolji. Prvi set dobit ćemo bez problema, a u drugome će nas zaigranost umalo koštati finala. Moramo igrati treći, odlučujući set… Triler teško opisiv onima koji nisu gledali… Naučili smo kako svatko može pogriješiti. Brzo su se momci sabrali i otišli u polufinale, koje će se igrati s odmakom od nekih pola sata vremena.
Ekipa sjedi na tribinama i čeka svoj finalni nastup. Znamo kako možemo i kako je moguće ostvariti snove – konačno biti prvi! Nitko nas od potencijalnih protivnika ne fascinira igrom i već znamo kako je sve u našim rukama, a to je s jedne strane dobro, a s druge strane je izazov i stvara pritisak, koji mogu nositi samo leđa prvaka.
Počelo je. Prvi set dobivamo onako usput, kao na zagrijavanju. Ali ne ide tako lako sve u finalu. Majstori smo za završnica koje boje kose sijedim nijansama, nerve vežu na čvorove i u želudac ubacuju cigle. Kako smo prvi set lako dobili, tako smo olako drugi izgubili i ulazimo ponovno u treću, odlučujuću igru, koju na početku gubimo i to s tri, četiri poena razlike… Pa stvarno… Zar je moguće!? Vidno smo kvalitetnija ekipa… Ne, ne i ne… Budemo li drugi, tome srebru se ne će biti moguće radovati…
Obitelj je ključna riječ ove priče. Treba to zapamtiti. Naši odbojkaši su prije današnjih nastupa ostvarili kontakt sa svojim nastavnikom i razrednikom Franom Ramljakom. I to i slikom i tonom – putem Whats appa. Zašto je to važno? Zato što naš Franc zna kako se dobivaju najteže utakmice, u kojima servisi udaraju najjače i gdje za baš svaku loptu valja krvarit. Ponovno se vraćamo na najvažniji dio ove priče – njen početak. Ovozemno ne može bez nadzemnoga. Nastavnik Frano ekipi zaželio obilje Božjega blagoslova prije nastupa i obećao im poslati i svoga anđela čuvara da bude s njima dok igraju. Da, da, prijatelji naši… Nije ovo uljepšavanje teksta koji će tek rijetki iščitati, nego istina koju svjedočimo ovdje i sada. Zato mi znamo kako smo u odlučujućemu setu finalne tekme imali igrača više. S momcima je igrao i Franin anđeo. Naše su ga oči vidjele i srca osjetila, a u suprotno nas nitko ne može uvjeriti. Tako je bilo i točka.
Sada smo sigurni kako danas nismo mogli izgubiti, bez obzira što su s druge strane bili naši prijatelji iz OŠ Ilije Jakovljevića, naši Japanci. Koliko god brzo letjele japanske kamikaze, anđeli su ipak mnogo brži.
Pobjednički pehar je u rukama i slavlje počinje. Teško je procijeniti tko je sretniji, igrači ili trenerica Ivana. Nije tu kraj. Kada slavi jedan njen član, veseli se i cijela obitelj. Odbojkaše pri dolasku u školu dočekuje špalir sačinjen od učenika razredne nastave. Tu su naše učiteljice. Ori se pjesma i pljesak. Došle su i odbojkašice pomoći u organizaciji slavlja. Došao je i nastavnik Pavle pozdraviti heroje – ravnatelj se nada kako nije pješice, jer će ga preteći u koračanju. Emocije su na vrhuncu i u srce se urezuje nezaboravna uspomena. Ponosni smo. Svi rade svoj posao. Gradski oci grade školu izvana, a ova djeca i njihovi učitelji je podižu iznutra.
Čovjek koga je zapalo pisanje ovih redaka, nakon svega ulazi u automobil. Mobitel svijetli – još jedna poruka. Frano Ramljak: “Ima da im napišeš najduži tekst u čast od kada je Škole. Zaslužili su.” O, Bože… Zar je još suza ostalo!? Navuci rukav i otari suze. Maramica odavno više nema – nestalo još prijepodne. Uostalom, kada ste dio ove Škole i ove obitelji, maramice vam i ne trebaju. Pogotovo ne one bijele boje, jer mi se nikada ne predajemo!
DAVID BOŠNJAK – ovakve igrače treneri zovu kilerima. Sabran, uvjeren u uspjeh, kirurški točan. Najsvestraniji kotač našega odbojkaškoga stroja. Servis, podizanje, skok, smeč… David će uvijek isporučiti što treba. Dobri potezi kod njega niču kao gljive poslije kiše ;-).
DAVID DŽIDIĆ – igrao najmanje, ali vremena za ovoga našega Žuću ima na pretek. Dobri duh ekipe.
FILIP GLIBIĆ – naš Kifla će vas uvijek nasititi dobrodušnošću jer je ima napretek. Iznimno dobar, pogotovo u trenutcima kada se utakmica za prvo mjesto lomila. Uvijek na mjestu i s ispravnom reakcijom.
VLADO GLAVAŠ – temperament koji je nastavnici Ivani teško bilo držati na uzdi, ali je formulu pronašla i Vlado je svu energiju usmjerio točno tamo gdje je trebalo. Kako je vrijeme odmicalo, sve manje se čulo: “Ne Vlado na prvu, nego na treću…” 🙂
IVANO KREŠIĆ – čovjek s klupe. Suzdržano i nenametljivo čekao svoju prigodu. Svaka čast! Poniznost uvijek najviše oduševljava.
MARIN MILINKOVIĆ – kada ova ljudeskara skoči, preskače i autobuse i vršnjake Japance. Svjedoci smo njegovoga puta od plahoga dječačića do neustrašivoga pobjednika. Uspjehu našega Marina posebice se veseli jedna osmašica ;-).
ROBERT KREŠIĆ – naš eksploziv s najkraćim fitiljem. Plašili smo se da ne eksplodira i da nas ne raznese. Jest eksplodirao, ali je uništio suparnike.
TOMISLAV MILINKOVIĆ – njegovo “ajmooo” nakon postignutoga poena za ekipu je raketa na nuklearni pogon. Oslonac svakome igraču. Nikada ne će izdati.
OŠ CIM MOSTAR – mala obitelj za velike ljude! HVALA VAM SVIMA!