Učenica 9.a razrednoga odjela Lena Drežnjak predstavljala nas je na Danima hrvatskoga jezika u Crnićima, s divnom pjesmom koju je napisala učenica 6.a Barbara Čuljak. Neki su kazali: “Kako da baš Barbara napiše tako finu pjesmu?” Mi smo odgovorili: “Zašto se čudite? Pa ta mala ima fond riječi da ispiše odmah zbirku pjesama, jedan čitav nazorski opus…” Tako smo bez problema odgovorili na jedno lagano pitanje, no našu pjesničku reprezentaciju, koju je predvodio nastavnik Pavle Jeličić sa spomenutom Lenom i njenim prijateljicama Petrom Ljubić i Marinom Drežnjak, čekao je mnogo teži upit: “Gdje se nalazi mjesto natjecanja – Crnići?” Kao i svatko u 21. stoljeću i naša ekipa vrlih putnika za savjet je upitala tetu Navigaciju. Crnići kod Stoca, Crnići kod Čapljine, jedni Crnići kod Kreševa, jedni u Hrvatskoj, blizu granice s BiH, onda oni kod Vinodola, pa kod Pazina… Gospođi Navigaciji svidjeli se Crnići blizu granice, pa je tamo našu ekipu i povela… Valjda ju je zavaralo ožujsko jako sunce i krenula k moru… No, u svojoj skromnosti nije teta Navigacija htjela prema Istri, nego će tu blizu, na najbližu plažu. I eto naše ekipe na granici.
“Dobar dan, molit ću dokumente…” – izniknuo policajac carinik.
“Kakve dokumente…” – pomalo zbunjeno će nastavnik Pavle.
“Na granici ste Republike Hrvatske. Molim dokumente…” – daje na znanje carinik i skuplja obrve.
“Nemamo dokumente…” – hrabro će netko sa zadnjega sjedišta.
“Baš ništa…” – čudi se službenik.
“Ništa… Samo Lenu… Poveli je u Crniće da recitira… Dite ide na natjecanje… Izgleda smo pogriješili put…” – objasni nastavnik Jeličić.
Podiže policajac kapu, sage se, gleda… Vidi učenice koje ne mogu sakriti osmijeh, pa i Lenu koja šapuće Barbarinu pjesmu Dida… Ponavlja lagano, priprema se jer Crnići su valjda blizu…
“Vozi i sretno!” – veli policajac, a lice mu od prvotnih službeničko-robotskih, poprimi srdačne, toplo-ljudske konture.
Babe su znale govoriti kako lijepa riječ i željezna vrata otvara, a vidiš kako može i više od toga… Može probiti državnu granicu i to onu s EU, koju čuva dokazano najbolja policija na svijetu. Zahvaljujući lijepoj riječi naša je Lena mogla recitirati pred Ursulom von der Leyen, ali nije htjela, nego hoće u Crniće… One blizu Stoca… Tamo se obilježavaju Dani hrvatskoga jezika, a ne kod tete Ursule, kojoj našu ekipu zamalo ne odvede teta Navigacija.
Mislite kako je ova putešestvija poremetila Lenu? Ma kakvi! Izišla na pozornicu u pravim pravcatim Crnićima, nasmijana, vedra, kakva uvijek i jest i recitira divno. Stav, mimika, dikcija… Sve na svome mjestu. Jasna i glasna kao Marta Šimić Mrzlečki, kao Tončica Čeljuska ili neka druga televizijska vedeta. Prilaze ljudi i čestitaju kako njoj, tako i nastavniku Pavlu. Vide i znaju ljudi što valja. Ne možeš ih prevariti. Pravim umjetnicima najviše i znači nagrada publike, koja ovdje ne postoji, ali se ogleda u spomenutim čestitarima i izrazima divljenja, pa znamo kako bi ju Lena Drežnjak dobila. Žiri naravno misli drugačije, ali to je neka druga priča…
Hvala i doviđenja našim ljubaznim domaćinima u Crnićima. Ekipa je otišla na palačinke, jer ovako zahtjevna pjesničko-putnička avantura guta kalorije koje treba nadoknaditi. Nakon deserta natrag u Cim, ali bez suradnje s Navigacijom. Neka ona šuti i odmara, bez obzira što je Cim jedan i jedini i neumnožen kao Crnići. No, kada se bijela Škoda parkirala ispred školske zgrade, gospođa Navigacija samo je rekla: “Bravo Lena! Bila si daleko najbolja!” Eto, navigacija može pogriješiti, ali u principu zna ono što je najvažnije i tu mjesta za omašku nema, jer jedna je Lena, Drežnjak Lena. 😉
Čestitamo našoj ekipi na izvrsnoj prezentaciji OŠ Cim Mostar!
Dida
Moj je dida pravo čudo,
ponaša se često ludo.
On prkosi svim u kući,
htio bi se sa mnom tući!
Daljinski je prava muka,
ne pušta ga on iz ruka.
Ulovim ga dok on spava,
od vijesti me boli glava.
On je lovac, nije šala;
al je lovu reko hvala.
Nosi meso u ruksaku, više voli špek na štapu.
Ponekad se igra s nama
al nastane tad galama.
Ko je glavni nema stida
hoću ja, a hoće i dida.
Naša svađa kratko traje
savjete mi često daje.
Da je učit dosta lako,
jer u školu ide svako.
Sad je dosta smjesta idi
Nosim papir da ne vidi.
Idem popit malo soka
ne gine mi jedna čvoka.
Barbara Čuljak,
VI.a
Osnovna škola Cim Mostar