Nalazimo se u korizmenome vremenu kada se intenzivnije moli, posti… Na društvenim mrežama pročitat ćemo stotine poticajnih objava o smislu korizme, saslušati dosta propovijedi izrečenih s crkvenih oltara, ali se usuđujemo kazati kako će malo tko ili nitko, tako zorno ukazati na srž korizme kao neko dijete, kao jedna Veronika Marić iz 2.c. Zašto je to tako? Sa sigurnošću ne možemo reći, ali vjerojatno je to zato što su dječja srca čista i kao takva Bogu sličnija.
Hodeći s mamom do škole, kako bi stigla na nastavu u drugoj smjeni, Veronika je našla novčanik. Ubrzo se javio i naš Josip iz 3.b, koji je lisnicu izgubio. Sretan, presretan! Već sjedio za školskom klupom i dumao… Gdje je ispao? Kako? Što će reći kod kuće? Onda se pojavi ta naša današnja junakinja Veronika i pruži mu novčanik. Ma nije to samo novčanik, nije to samo lisnica, nisu to samo novci za Minkin sendvič i možda za nekakav sok… Dade mu Veronika utjehu, rasterećenje, otjera jednim potezom njegovu brigu u Raštane i dalje, do Komadinovoga vrela skoro… Izbi na Josipovu licu osmijeh kakvim se u nevjerici i iznenađenju ljudi smiju – blag i iskren. Vjerojatno su to situacije gdje pogled govori više od osmijeha i od svake riječi. Otra i otjera Veronika svaku Josipovu brigu i donese razbibrigu.
Ali nije samo to. Posadila Veronika u Josipovo srce i malu sjemenku koja će donijeti plod vjere u ljude, u njihovu dobrotu i dobronamjernost. I još… Uljepšala dan, vikend, cijeli ovaj ožujak učiteljici, pedagoginji, drugim učiteljicama, spremačicama, Andriji i ravnatelju – svima! Časna Zdenka i učiteljica Ivana lete školskim hodnikom od radosti i veselja. Tko ne bi!? Privilegija je imati, pogotovo u današnjemu vremenu, Veroniku Marić u učionici.
Treba dobiti stotinu petica ova djevojčica! Ne ocjenjuju se još djeca u ovoj dobi… Onda skupite sve smješke i smajliće, sve kvačice, lajkove i sviđalice i sve oznake za izvrsnost, pa njima odlikujte Veroniku – barem iz vjeronauka! Bez pogriješke je odgovorila na biblijsko pitanje: “Tko je moj bližnji?” Odlično, perfektno, izvrsno!
Znamo, duga je korizma bez čokolada, mesa, kolača i bombona… Još je dulja bez televizije i bez mobitela… Ali ne budemo li, hodeći prema Uskrsu, barem malo sličili ovoj našoj Veronici, mogla bi biti i uzaludna… Neka nam dobri Bog pomogne da ne bude tako.