Nema tu nekakve pretjerane filozofije za one koji žele shvatiti… Četvrti križ je točno tamo gdje treba biti. Postavili smo ga i ove godine kao znak zahvale dragome Bogu za sve blagoslove koje nezasluženo primamo. Nije ovo izlet, nego pobožnost u kojoj imamo pravo i uživati. Nije ovo niti bijeg s nastave jer na nastavi, sve da smo i ostali, proveli bismo mnogo kraće vremena, nego što smo bili na ovome teškome usponu do cilja. Nisu ove riječi ni opravdanje, jer se ova skupina molitelja baš ni zbog čega i nikome ne treba pravdati. Oni su pobožni junaci, koje je teško kroz par redaka opisati, posebice onima koji nikada nisu bili ondje gdje su se oni moleći uspeli.
Bilo je među voditeljima i onih koji su pustili suzu, ali iskreno ne zbog žalosti, koliko god samo prisjećanje na Isusovo stradanje bilo tužno, nego zbog ponosa. Ova generacija devetaša jedina je koja se na Planinicu penjala svih pet puta u molitvenoj povorci. Krenuli su prvi puta kao petaši, a sada idu kao devetaši, veći, odrasliji, ali što je još važnije, mnogo zreliji, razumni, dobri… Suglasni smo – nezaboravna ekipa učenika. Prate nas i naše učenice koje su sada srednjoškolke – Ana, Katja, Emilia… Uz sve ostale tu je i skupina petaša, kojoj na upornosti i snazi svatko može zavidjeti. Između postaja čuje se glazba vjere, nacionalnoga ponosa… Srce puca na komade, pa se ponovno sastavlja, jer čovjek u nečemu ovakvome želi uživati zauvijek. Ovo su situacije gdje škola biva škola života, a učenici se promatraju kao uzdanice, kojima se bez straha mogu ostaviti vrijednote na čuvanje, kada nas starijih jednom više ne bude…