Umalo neispričana priča
Svaka škola je na neki način knjiga, u koju akteri školskoga života, ponajprije učenici i učitelji, upisuju divne, dirljive, lijepe i nekada manje lijepe priče.
Mi nastojimo uvijek istaknuti pohvalne primjere učeničkoga vladanja, kako bismo odali zasluženo priznanje onima koji ga zavrjeđuju, ali kako bismo i drugoj djeci i odraslima, pokazali primjer koji valja slijediti.
Svjesni smo kako je neizbježno pri tome da nam dosta toga promakne i ostane nezabilježeno i neistaknuto. Razumiju to i djeca i roditelji jer im je jasna poanta i smisao. Bogu hvala.
Kada smo dočuli za dobro djelo naših junakinja, koje ovdje sada ističemo, naš izvor imao je jedan uvjet – da ga ni po koju cijenu ne otkrijemo. To smo i obećali, ali nismo se zavjetovali kako djelo o kojemu smo slušali ne ćemo istaknuti na našim stranicama. Neka nam dojavljivač oprosti ako smo ga malo prevarili.
Ne trebamo pisati o detaljima, jer je tako fer, pravedno, dobro i pošteno, no teško bismo sebi oprostili da je ova priča prošla ispod našega radara i da je ostala neistaknuta, barem u onim okvirima u kojima ona može i treba biti.
Ne radi se tu o gesti, djelu, jednodnevnome događanju, nečemu što se zbilo u hipu. U pitanju je višegodišnje stremljenje, nakana i ustrajnost da se pomogne onome kome je pomoć potrebna, pa čak ponekada i na vlastitu štetu.
Lea Milinković i Anđela Cvitković zaslužuju veliki pljesak i duboki naklon. Školska priredba je prošla, pohvalnice koje su zaslužile su izostale, jer smo o svemu informirani naknadno, ali to ovim našim heroinama i onako nije važno. Osobe koje u takvoj tajnosti i toliko godina čine dobro, tako samozatajno, da je i nama koji vrebamo hvale vrijedne pojavnosti, njihovo djelovanje promaklo, ne teže za javnim isticanjem. Kada smo danas njihovu razrednicu Maricu upitali je li ona znala za ono čemu se divimo, tako hladno i spontano je odgovorila kako jeste, ali nije znala da bi nam trebala reći. To su vam dobri ljudi. Njima je činjenje dobra svakodnevna disciplina, stvarnost koja se podrazumijeva i teško razumiju da takve stvari nas, malo više kvarne ljude, oduševljavaju i fasciniraju. Kava razrednica, takve učenice,
Anđela, sve što si učinila ima anđeoski prizvuk i samo je tvoj anđeo čuvar ponosniji od nas i tvoje obitelji. Lea, tebi je tako lako dosegnuti, uz pomoć one svile, zapanjujuće visine, no odjek tvoga djela ide još više i miluje Božje uši. Ne znamo koje ćete škole završiti i kakva zvanja steći, ali ste onu najvažniju školu dobrote, gdje se ocjenjuje koliko ste spremni priteći drugome u pomoć, završile s odličnim ocjenama i najboljim uspjehom.
Ponosni vas ispraćamo, jer ste bile i uvijek ćete biti, naše učenice.
Sretno! Nastavite hrabro ovaj svijet činiti ljepšim.