Intervju sa s. Zoricom Jurilj, nastavnicom hrvatskog jezika

Novinarka Anđela: Draga nastavnice, dobar Vam dan. Hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor.

Znamo da u našoj školi radite već dugi niz godina. Želimo se vratiti na taj početak i saznati koliko Vam je bilo teško kad ste tek počeli predavati?

s. Zorica: Dobar dan, draga Anđela, hvala na pozivu. Kad sam došla u ovu školu već sam imala dosta staža stečenog radom u drugim školama pa mi nije bilo teško. Osim što su bila druga djeca, ali to se stalno događa.

Novinarka Anđela: Zašto ste odabrali upravo ovo zanimanje? Što je u tome bilo posebno?

s. Zorica: Valjda kao i svi drugi, u srednjoj školi uočavaš neke sklonosti, vidiš što ti se sviđa, što ti bolje ide nego nešto drugo. Tu je i obiteljska tradicija, roditelji su također radili u školi i gledajući njihov rad to je bilo ono što je prevladalo. Možda bi sad bilo bolje da je nešto drugo. (smijeh)

Novinarka Anđela: Što Vas inspirira da svaki dan budete veseli s nama učenicima?

s. Zorica: Zar sam svaki dan vesela? (smijeh)

Novinarka Anđela: Da, svaki dan.

s. Zorica: Onda sam dobra glumica. (smijeh) Vesela sam jer volim posao koji radim, volim djecu i radosno idem na posao.

Novinarka Anđela: I mi volimo Vas.

s. Zorica: Hvala, Anđela. Ovo je posao koji volim i posebno me raduje kad vidim rezultate.

Novinarka Anđela: Školska ste sestra franjevka. Možete li nam reći kada ste čuli Božji poziv i koliko ste već zavjetovani?

s. Zorica: Radila sam u školi i tamo sam upoznala neke časne sestre. To je bio nekakav okidač. Počela sam se s njima intenzivnije družiti. Tu je bio i crkveni zbor u kojemu sam pjevala. Nakon toga želja se samo pojačavala dok se nisam odvažila. Ostavila sam posao, djecu kojoj sam u Širokom Brijegu predavala i krenula sam s pomoću Božjom.

Novinarka Anđela: Na poslijediplomskom studiju Filozofskog fakulteta u Mostaru doktorirali ste 2017. godine. Iz Vaše doktorske disertacije nastala je knjiga Grabovina tilovinu pita kojom ste pokazali kako se treba odnositi prema baštini naših predaka. Recite nam, koliko ste radili na ovoj knjizi i što ona za Vas predstavlja?

s. Zorica: Knjiga za mene predstavlja nekakav dug našim starima i onima koji su živjeli u teškim uvjetima, a imali su snage radovati se, pjevati, pisati. Bilo je siromaštva, žena su ostajale bez muževa i djece, morali su odlaziti raditi u inozemstvo… Bio je to dug njima. Mene je uvijek ispunjavala naša tradicijska glazba, književnost i sve ono što se tiče naših starih. Još uvijek o tomu istražujem. Što se tiče same knjige, ona je nastajala još puno prije nego što sam upisala fakultet. Moj otac i majka su to voljeli i ja sam upijajući od njih stalno nešto bilježila u svojoj glavi. Kad sam to počela prenositi na papir prošle su tri do četiri godine intenzivnog rada, prikupljanja… Mnogi su mi pomagali. Pitala sam sve starije koje sam znala. Netko mi je dao pjesmu, netko pripovjetku, drugi pak molitvu i to sam uklopila u tu knjigu.

Novinarka Anđela: Čuli smo da ste sjajna košarkašica.

s. Zorica: Bila sam. (smijeh) Sada baš i ne jer je potrebno više kondicije i snage. U srednjoj školi sam bila uspješna košarkašica, ali nažalost nije bilo klubova gdje bi se košarkašice iz moje generacije i ja mogle dokazati. Igrale smo jako dobru košarku. Vi danas imate sjajne uvjete za razne sportove. Mi smo imale jedan koš i svako smo poslijepodne igrale. Zvali su me Mirzom Delibašićem. Ne znam znaju li sadašnje generacije za njega. On je bio jako precizan šuter.

Novinarka Anđela: Je li košarka Vaš najdraži sport?

s. Zorica: Jedan je od dražih. Nogomet nisam igrala, ali mi je jako drag sport. Volim pogledati utakmicu, sinoć sam gledala Barcelonu i Real Madrid.

Novinarka Anđela: Hvala Vam za vrijeme koje ste izdvojili za razgovor. Bilo je jako zanimljivo.

s. Zorica: Hvala tebi, draga Anđela, hvala dragom Bogu.