ODBOJKAŠI 3. MJESTO U GRADU MOSTARU – Medalja časti i hrabrosti
Učitelji u radu s djecom prožive mnogo lijepih trenutaka. Uvijek smo radosni zbog uspjeha pojedinaca i skupina. Zajednička postignuća ispunjavaju nas teško opisivim zadovoljstvom, koje nema cijenu.
Ipak, ovo što smo danas doživjeli i čemu smo danas, ali i kroz proteklih tjedan dana svjedočili, teško je svrstati u bilo koju dosadašnju kategoriju priča, jer su nam naši odbojkaši izrežirali hičkokovski športski doživljaj, zbog kojeg će nam se krvni tlak vjerojatno tek u ponedjeljak vratiti na nekakve normalne parametre.
Polufinalnu utakmicu, protiv športskih prijatelja s Bune, zasluženo smo izgubili, mada smo igrali izvrsno i vidjelo se kako je to odlično. Radili smo baš ono što smo svo vrijeme vježbali i čemu smo težili. Noge nisu bile skamenjene, odlično smo se kretali i išli na glavu za svaku loptu. Pali smo junački.
Slijedio je dvoboj protiv vršnjaka iz Zalika. Već smo ih u teškoj utakmici pobijedili. Bilo je to u grupnoj fazi, a sada smo se trebali potući za medalju.
Prvi set smo počeli solidno, ali se odmah vidjelo kako to nije ona igra iz prijašnje utakmice protiv Bunjana. Vjerojatno smo još bili pod dojmom maloprijašnjeg poraza za finale. Čulja loptu udara kao da igra kamena s ramena. Pavlov servis rastjeruje kokoši u Raštanima. Ljubić visoko skače, ali slabo pogađa. Antini prsti najednom su kao prekuhani špageti. Tomić i Dekić, te strpljiva klupa s Ilom, Ivom i Lekom, jedina su svijetla točka, ali to ne će i ne može biti dovoljno. Dižemo frekvencije ohrabrivanja, opomena i uputa na najvišu razinu. Zidovi pucaju, ali noge naših igrača ostaju skamenjene. Izgubili smo prvi set.
Drugi set počinje i sada smo onakvi kakvi možemo biti. Onakvi kakve stvarno ne možete naći do Rima, a vjerojatno niti tamo, jer ovakva vrsta ljudi, kakvi su naši odbojkaši, danas je iznimno rijetka, gotovo izumrla vrsta. Sve sjeda na svoje mjesto. Lopte lete visoko u zrak i bombardiranje naših suparnika ne prestaje. Konačno su se Tomiću i Dekiću priključili i ostali. Ivo je ulaskom u igru dao doprinos miru u ekipi. Ante je po povratku s klupe, standardno ubitačnom servisu, dodao i izvrsnu igru u polju. Ljubić se nakon svojih nebeskih skokova dotiče krovne konstrukcije. Čulja je konačno shvatio kako se ispravno šamara lopta, a gledajući Pavla, pitali smo se ima li taj momak samo dvije ruke, kao sav normalan svijet?! Svaka lopta je bila njegova i svaka je lijegala na točno mjesto. Bez problema dobivamo. Idemo u treći set, koji se, za razliku od prijašnja dva, igra samo do petnaest.
Imali smo pravo slutiti kako smo u psihološkoj prednosti i kako bi trebali ovu epizodu rutinski i uspješno privesti kraju. Ali to onda ne bi bili mi! Ova športska godina izgleda ne može bez infraktnih završnica. Na dnu smo. Poput boksača koji je primio nizove preteških udaraca, nalazimo se na konopcima, blizu kraja, potopa… Gubimo 9:2! Podsjećamo, igra se do petnaest. Pavle dolazi pri tom, za nas tamnom, sivom i užasnom trenutku na servis. Do tada nije mogao s britanske obale pogoditi Atlantik. Idu dva dobra servisa. 9:4. Još uvijek premalo da bi se probudila bilo kakva vjera, nada, optimizam… Ide sljedeći servis… Ante je loptu konačno podigao kako zna, a Čulja je po njoj opalio kao Hulk – 9:5. Nizu uspješnosti pridružuje se Ljubić. Imamo 9:6 i javlja se misao, koja nikada i nije potpuno umrla – možda možemo! Pavle ne staje! Terminator ili obični čovjek!? Hladan kao led svaki puta ide do servis – crte. Nevjerojatno. Čovjek – snjegović ispaljuje precizno navodeće projektile, koji ruše entuzijazam protivnika, a stihijski brzo zidaju naše nade i ambicije. 9:9. Krenulo je! Ne ide potpuno lako, ali se pomalo kotrlja. Voljeli bismo se sjećati svih detalja, ali pod takvim pritiskom, kakvom smo danas bili izloženi, nemoguće je sačuvati uspomenu do svake sitnice. Znamo samo kako smo počeli vjerovati i dobro igrati. Znamo kako su Dekić i Tomić bili svo vrijeme, pa tako i posljednjem setu, osovine oko koji se sve vrtilo, a ostali su bili kerozin koji je silinom spaljivao draču prepreka, izraslu na stazi do pobjede. 14:14… Igra se na dva poena razlike… Morali smo, zaslužili smo i uspjeli smo! 18:16! Treće mjesto u Gradu Mostaru, u konkurenciji svih osnovnih škola! Čuljine stisnute ruke i pobjednički urlik govorili su više od ovoga teksta i od svake riječi!
GENERACIJA POBJEDNIKA:
Ante Leko – Predan radu i strpljiv. Marljiva naša radilica, koju kroz sljedeće godine čeka mnoštvo novih športskih iskušenja i prigoda za nova dokazivanja. Ponos naš!!!
Ilija Marić – Momak koji je pokazao iznimnu ljudsku veličinu. Nismo mu imali prigodu dati onoliko prostora koliko je svojim radom zaslušio, ali se stavio u službu ekipe i s takvim stavom bio neprocjenjiv dio njezina uspjeha.
Robert Tomić – Ako Manchester United ima Casemira, onda mi imamo Roberta. Tihi heroj za kojeg nema izgubljene lopte!
Ivan Čuljak – Pristojnost, mir i umijeće. Eto, te tri riječi najbolje opisuju ovog športskog virtuoza.
Ante Džidić – Trenutak prije jednog od odlučujućih servisa, u trenutcima kada se lomi utakmica, diže glavu dok stoji na servis – crti, gleda prema klupi i mangupski se smije. To mogu samo oni likovi stvoreni za velike stvari.
Marko Ljubić – Kada nevjerojatne valove emocija, kakvih ima na pretek, kontrolira i ispravno usmjeri, onda cijela ekipa leti na plimi pobjede.
Marko Drežnjak – Danas ga je ekipa zezala kako je tijekom prvog dana natjecanja imao suze straha u očima. Momci su pogriješili. Bile su to suze hrabrosti, inata, odvažnosti i želje da pokaže koliko može. Uspio je u potpunosti!
Luka Čuljak – Naš ekspres – lonac. Dugo mu treba da propišti, a kada to postigne, brzo i eksplodira i svojom razornošću odnosi protivnika.
Pavle Čuljak – Pavle može biti iznimno dobar nogometaš, odbojkaš, rukometaš… Sve može biti naš Pavle! Ovdje ćemo posebno istaknuti njegovu inteligenciju, jer je u rekordno brzom vremenu shvatio kakav kao kapetan ekipe treba biti. Bodrio je i potegao kada je najviše trebalo.
MOMCI, ČESTITAMO I HVALA VAM!