Čovjek na čiji znak “zakoče” i najskuplje svjetske kopačke – Davor Beljo

Razgovarali smo s gospodinom Davorom Beljom, našim sumještaninom, sada već istaknutim europskim sucem, ali i ocem naših učenika, Martine i Petra.

Običan, pristupačan i susretljiv… Naš najbolji sudac je odmah našao vremena za našu i njegovu Školu.

Pročitajte kojom državom je fasciniran čovjek koji je proputovao cijelu Europu. Saznajte kako je gledati utakmicu iz perspektive suca, koji su ga nogometaši fascinirali, te čitajte još niz zanimljivosti iz priloženog razgovora.

OŠC: Za gospodina Davora Belju s punim pravom možemo kazati kako se radi o renomiranom europskom sucu. Kada biste morali nabrojati sastojke neophodne za pripravak jedne uspješne priče, koji bi to bili, počevši od najvažnijega?

DB: Ima mnogo pripravaka i sastojaka potrebnih da bi nastala uspješna športska priča, ali svakako, ono bez čega sigurno ne bih mogao biti uspješan športaš, jest prvenstveno podrška obitelji , kvalitetan trening , upornost i faktor sreće.

OŠC: Dolazite iz obitelji u kojoj su se nekako standardizirale uspješne športske priče. Koliki je utjecaj na Vaše usmjerenje imalo okruženje u kojem ste odrastali, obitelj, mjesto, škola, prijatelji…? Što je bilo od najveće pomoći, a što najveća otegotna okolnost u sudačkoj karijeri?

DB: Obitelj za mene kao osobu i športaša jako puno znači. Moj brat (također uspješan športaš na koga sam iznimno ponosan) i ja,  dolazimo iz jedne divne obitelji . Odrastali smo u ljubavi i toplini obiteljskog doma i mislim da je to imalo vrlo jak utjecaj na nas kao osobe i kao športaše. Pohađali smo osnovnu školu u Cimu i svi prijatelji su nam bili podrška i to nam puno znači. Otegotna okolnost u sudačkoj karijeri su definitivno niže nogometne lige, a to je put kojim morate ići. Danas imam prigodu raditi s mladima i bodrim ih na njihovom putu, kako ne bi na početku odmah odustali.

OŠC: Svaki uspjeh traži i velika odricanja. Morate redovito trenirati, paziti na prehranu, na način života općenito… Bude li trenutaka kada biste najradije odustali od suđenja i kada teško pronalazite motivaciju?

DB: Bez odricanja nema ni uspjeha! Za dobru formu športaša potreban je kvalitetan trening, prehrana i odmor.  Ako nešto od ovoga nedostaje, rezultat ne će biti na visokoj razini. Naravno,  bude teških trenutaka i u športu i u životu, ali to nije razlog za odustajanje, nego naprotiv, mislim da su me upravo ti trenutci učinili još jačim .

OŠC: Dosta putujete. Koje biste mjesto, državu ili grad posebno izdvojili i zbog čega? Postoji li u našoj Hercegovini nešto čega tamo negdje nema i zbog čega je privilegiji ovdje živjeti?

DB: Svjetla strana medalje  u ovom športu su putovanja. Bio sam u preko 30 europskih zemalja  i u Aziji. Moram naglasiti kako su putovanja na koja idemo najmanje turistička. Utakmica i priprema za utakmicu je u prvom planu, ali nađe se vremena i za posjetit grad. Bio sam u gotovo svim europskim metropolama, ali sav taj luksuz i blještavilo nije ostavilo dubok trag na mene. Ono sto me fasciniralo su Farski Otoci. Netaknuta priroda, prostrani pašnjaci, prirodni vodopadi… Nema zgrada i blještavila, a gradovi su minijaturni, kao mala sela. Cijela država broji manje od 50 000 stanovnika. Naša zemlja sigurno ima dosta prirodnih ljepota, rijeka, brda, planina i resursa, koji na žalost, nisu iskorišteni.

OŠC: Učitelji djeci često govore kako je naobrazba bitna, bez obzira na to čime će se u životu baviti. Je li obrazovanje ipak važno za jednoga suca, nogometaša, športaša?

DB: Obrazovanje je jako važno za svakog čovjeka, pa tako i za športaša. Ja osobno se ne bih mogao baviti ovim športom bez naobrazbe i poznavanja engleskog jezika. Za svakog čovjeka, a posebno za mlade, obrazovanje mora biti prioritet, bez obzira na šport i uspjehe, jer u športu jedna ozbiljnija povrijeda vam može prekinuti karijeru. Nikada se ne možete osloniti samo na šport i športski uspjeh.

OŠC: Kako je to promatrati utakmicu iz perspektive suca? Vidite li cijelu sliku zbivanja na terenu ili samo onaj dio koji je predmet Vaše procjene i suđenja? Gleda li sudac ponovno utakmicu na kojoj je bio sudac?

DB: Jako je teško dočarati utakmicu iz naše perspektive,  jer mi smo dolje u terenu , osjećamo temperaturu , tenzije… Kada smo sudili utakmice Europske lige i Lige prvaka pred 30-40 000 ljudi, te kada izlazite na teren i vidite te ljude, nogometne zvijezde…  Svira himna Lige prvaka…  Zbilja emocije budu jake…  Ali kada krene utakmica,  to se sve makne sa strane i u fokusu je samo teren. Dok sam napredovao kroz niže rangove, uvijek sam gledao utakmice koje sam sudio i tražio stvari koje mogu poboljšati .

OŠC: Smiju li visokorangirani suci odlaziti na utakmice kao navijači, te nositi u javnosti dresove klubova ili reprezentacija?

DB: Suci nikad na utakmice ne smiju dolaziti u dresovima  klubova i navijačkih skupina. Kao i svaka javna osoba, tako i sudac najvećeg ranga, mora vodit brigu o svom ponašanju u privatnom životu.

OŠC: Usporedite nam fizički spremnog suca i istog takvog igrača. U čemu bi prednost imali suci, a u čemu igrači?

DB: Fizička sprema je jedna od osnovnih uvjeta. Posljednjih godina fizičke norme za suce su dignute na visoku razinu, a pogotovo za suce najvećih rangova. To je razumljivo, jer morate pratiti spremne igrače na terenu i donositi jako precizne odluke. Ako gledamo statistiku, onda možemo vidjet da jedan nogometaš pretrči na jednoj utakmici od 10 -13 km, a sudac pretrči od 8-12 km, s tim što igrač ima duela na terenu, a to dodatno troši energiju. Sigurno da na treninzima koje rade nogometaši, ne bi mogli suci u potpunosti parirati, a isto tako, ne bi ni nogometaši mogli parirati našim treninzima . Tako da sudac najvećeg ranga mora biti iznimno fizički spreman .

OŠC: Susreli ste neke od najvećih nogometnih zvijezda današnjice. Postoji li netko koga biste posebno istakli iz nekog razloga?

Svi ti nogometni velikani su na terenu jako jednostavni ljudi.  Prilaze nam s poštovanjem, a s druge strane mi, koji smo njih gledali sam preko tv ekrana, u živo nastojimo prikrit emocije i ostat hladni, jer ipak, na terenu mi smo ti koji držimo autoritet. Mom sinu dva najdraža nogometaša su Luka Modrić i Paulo Dybala, pa bih i ja njih dvojicu istaknuo .

OŠC: Psovka – velika boljka našeg naroda i društva općenito. Do koje razine suci toleriraju psovke upućene njima od strane igrača? Kažnjava li se psovka odmah usmenim upozorenjem, kartonom ili možda isključenjem? Jesu li rijetki nogometaši koji su pristojni i ne psuju tijekom igre?

DB: Psovka se po pravilima nogometne igre kažnjava isključenjem, odnosno crvenim kartonom. Naravno, ne ćemo biti kruti i reagirati na sitne iskrice i razmirice, ali psovki nema mjesta na nogometnim terenima.

OŠC: Ponosni smo jer ste naš sumještanin i naš bivši učenik. O čemu ste maštali za vrijeme pučkoškolskih dana? Gdje je sebe vidio i zamišljao Davor Beljo u osnovnoj školi?

 DB: Osnovno školovanje mi je ostalo u lijepom sjećanju. Kao i većina klinaca igrao sam nogomet i maštao kako ću postati  nogometaš. Vrijeme je odmicalo i vidio sam kako nisam talent za velike stvari i sasvim slučajno sam krenuo u sudačke vode, jer sam volio nogomet. I evo me danas…Hvala dragom Bogu, obitelji, prijateljima…  Živim svoj san.

 OŠC: Je li lakše donositi odluke kod kuće ili na nogometnim terenima? Imate predivnu obitelj, a djeca Martina i Petar su i naši učenici. Desi li im se nekada da neoprezno uđu u zaleđe? Je li tada glavni i strogi sudac mama ili tata?

DB: Za mene su lakše odluke koje donosim na terenu, ali mnogo važnije su one koje donosim skupa sa svojom suprugom. Naravno kako su klinci ponekad nestašni i uđu u zaleđe, ali sve je to u normalnim okvirima. Doma je supruga ta koja dijeli kartone 🙂

OŠC: Gospodine Beljo, hvala Vam na izdvojenom vremenu. Mnogo sreće i obilje blagoslova Vam želimo u životu i karijeri!