Od kuhinjskog stola do pobjedničkog trona – TENISAČICE 3. MJESTO U GRADU MOSTARU

Prva smjena. Hladno je. Tenisačice trebaju ići na gradsko natjecanje. Nastavnica Ivana napravila je selekciju. Sigurno su u ekipi Nina Milinković i Emilia Ivanković. Treću članicu treba odabrati između naše Lucije Falak i Ane Udovičić. Upala je u ekipu Ana zbog nešto boljeg servisa.

Očekujemo li mnogo? Nadamo li se dobrom rezultatu? Natjecateljski je uvijek željeti najviše, ali smatramo kako hladnoćom okovan prosinački dan, zagrijati može samo sunce športske sreće.

Susreti su počeli! Prvu utakmicu igramo protiv Šeste osnovne škole. Ne ide najbolje. Nina je odradila svoj posao i pobijedila. To smo i očekivali. Ali Emilia… Ta curica, koja se rodila s reketom u ruci, ovaj puta gubi. Gubi i naša najmlađa članica Ana.

Odlučujuće susrete igramo protiv vršnjakinja s Bune i onih iz Četvrte osnovne škole. Nina udara lopticu kao u transu, a Emilia, koristeći tek tračak svoga sjajnoga talenta, nemilosrdno se i lako obaračunava s igračicama iz protivničkih ekipa. A Ana? Šuti i gleda kako starije kolegice izvrsno odrađuju športsku zadaću. I evo ga… U polufinalu smo!

Pred susret učenice odabiru sjajnu taktiku, zato plešu po rubu, ali ipak gube, od vjerojatno ponajbolje ekipe u državi, a kamoli u Gradu Mostaru.

Susret za treće mjesto protiv Četvrte osnovne. Igramo na dva dobivena meča. Nina se poigrava sa svojom protivnicom i mi vodimo. Emilia… Kada bi Emilia igrala još stotinu susreta s tom djevojčicom, bila bi bolja u svih stotinu… Ma sigurno bi je dobila i da u ruci drži dasku za rezanje mesa, namjesto teniskoga reketa. Ali sada ne ide. Pati se, teško je, nikako da se oslobodi i u trećem setu gubi.

Onda za stol dolazi Ana Udovičić, ona koju jutros odabrasmo onako, u hipu. Gubi prvi set. Nina savjetuje, Emilia navija. “Spusti reket! Pomakni se! Radi nogama! Pokrij desnu stranu!” Gubi… Ne vjerujemo… Rezultat nikako ne ide na ruku…

A onda je naša Ana pomislila… Sačekaj! Kako znamo što je pomislila, a da nam to nije rekla? Znamo i točka! Što vas briga! Ako ne vjerujete, prestanite čitati. Dakle, onda je naša Ana pomislila: “Probudi se Ana! Kada mama Ljubica dozvoli, te kada razvučemo kuhinjski stol, a namjesto mreže stavimo običnu letvu, redovito pregasiš starijega brata Luku… Onoga Udovu. Njega razvališ stolnog tenisa, a da ne bi ovu devetašicu iz Četvrte osnovne. Ta iz Četvrte je škole, pa neka i ostane na četvrtom mjestu!” Nakon toga: tup, tup, lup, lup… Dva naprema jedan za nas!

OSNOVNA ŠKOLA CIM MOSTAR OSVOJILA JE TREĆE MJESTO NA STOLNOTENISKOM NATJECANJU U GRADU MOSTARU!!!

BRAVO EKIPA!!!

I sada bi tu trebao biti kraj. E, nije! Dio ove ekipe je i naša Lucija Falak, naša svjetlana, koja je izvanrednim primjerom poniznosti i poslušnosti, te vjere kako sve radimo za dobro naše školske zajednice, bez galame i protivljenja, ustupila mjesto u ekipi, isto tako našoj Ani. Može li biti, u ovome predbožićnom vremenu, sjajnija svijeća dobrog primjera na adventskom vijencu, upaljena meni, nama, vama, tebi!? Zato idemo s ponovnim bravo:

Bravo Nina, bravo Emilia, bravo Ana, bravo LUCE!

I eto… Vrijedi zapamtiti pouku, bez koje i pobjede i porazi nemaju smisla:

Ako na stolu mame Ljubice, preko kojega se popesmo na pobjedničko postolje, a i na svim drugim božićnim trpezama, budu servirane samo vrline i dobri primjeri, te ako našu djecu budemo hranili samo dobrotom, zajednički ćemo odgajati izvrsne generacije, za mnogo važnije životne pobjede od ovih stolnoteniskih, ma koliko nam iste drage bile.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *