DAN SJEĆANJA – Iz običnoga zrna biže mogu izniknuti heroji kakve uvijek trebamo
18. studeni 2021. Dan sjećanja na Vukovar. Članovi Likovne sekcije u školskome hodniku postavili su prigodan pano, na kojemu je Vukovarski vodotoranj. Tako treba. Zaborav i neopraštanje, najveći su neprijatelji mira.
Gradu heroju petaši su posvetili jedan od najdražih nastavnih sati – onaj tijekom kojega u dvorani vježbaju i loptaju. Prošetali su do Vukovarske ulice, stali kraj križa koji “opomenu šalje”, zapalili svijeće i kratko se pomolili za sve stradalnike Domovinskoga rata.
U mislima i molitvama s najodličnijim sinovima našega naroda iz ratnih devedesetih, ne možemo se ne zapitati kako s tim, inače u svijetu deficitarnim “herojskim zanimanjem”, stojimo danas!? Imamo li heroje u našim obiteljima, školama, bolnicama, crkvama!? SIGURNO IMAMO!
Učiteljice naših petaša sinoć su kontaktirale svoje učenice i učenike, kako bi ih pitale mogu li poći danas u Vukovarsku ulicu. Izdvajamo jedan razgovor.
UČITELJICA: Bok Mihael! Sutra, za vrijeme posljednjega sata, namjeravamo svi poći u Vukovarsku ulicu. Molim te, pitaj roditelje, hoće li to tebi predstavljati problem?
MIHAEL: Ne bi trebalo… Jedino…Hoćemo li se vratiti prije nego što moj brat Josip pođe u školu? On je druga smjena.
UČITELJICA: Vjerojatno hoćemo. Zašto ti je to važno?
MIHAEL: Moram mu prije odlaska u školu podgrijati ručak.
Eto vam heroja! Mihael iz V.a – heroj bratske ljubavi i sebedarja. Zar se ne učimo ljubavi, herojstvu i svetosti na malim, svakodnevnim stvarima? Na ovakvim, u našim očima često sporednostima, gradili su i naši branitelji svoje junačke osobnosti, od djetinjstva do onih herojskih bitaka, kada ih je Domovina najviše trebala. Junak se ne rađa, nego se junakom postaje. Prvo kroz male žrtve, djela ljubavi i odricanja, a onda hrabro srce ne će zakazati i kada se nađe pred većim životnim preprekama. Ne dao Bog da to ikada više budu one ratne prepreke, koje nije moguće preskočiti bez svakovrsnih stradanja i trauma.
Stigli smo zapaliti svijeće u Vukovarskoj ulici, a i Mihael je stigao bratu Josipu podgrijati bižu, koja je danas, kako nam je rekao, na jelovniku njegove obitelji. Zbog toga smo istinski sretni.
Ovdje je trebala biti Mihaelova fotografija, ali je požurio kući brzinom svjetlosti. 😉
I tako možemo retke i retke ispisivati o mnogim herojima našega naroda. Kako o onima koji na žalost nisu više s nama, tako i o onima čijim herojskim djelima imamo prigodu i čast danas svjedočiti. No, kako barem donekle čitljiv tekst, mora imati razumne gabarite i granice, istaknut ćemo samo još jedan slučaj istinskoga herojstva – obitelj Josipa i Kristine Brekalo.
Njihov najstariji sin je naš trećaš Matej Brekalo. Matej ima sestre Klaru, Mariju i Mihaelu, te dvomjesečnoga brata Jakova, kojega je prošle nedjelje krstio biskup Petar Palić.
Čestitamo krstitke malome Jakovu i herojskoj obitelji Brekalo! Radost i žrtva koju podnose supružnici Josip i Kristina, brinući se za pet mladih života, neizmjeran su doprinos našemu mjestu, zajednici, Školi i narodu. Hvala im zbog toga! Može li bolje i herojskije!?
Zato nam nikada pred očima ne smije prestati svijetliti primjer vukovarskih heroja i svih heroja Domovinskoga rata, kojih se danas posebno spominjemo, ali i ovih današnjih živućih junaka, koje sigurno možemo prepoznati tu blizu nas, i čiji nam primjeri ljubavi prema čovjeku, mogu pomoći kako bismo i sami postajali bolji ljudi.