POSLJEDNJI POZDRAV NAŠEM VELIKOM PRIJATELJU – Ivan Karačić Šudur

Nadnevak 28. rujna 2017. Organizirali smo planinarenje s učenicima na Veliku Vlajinu. Jutro je i za par minuta polazimo. Naš vodič kaže kako će s nama ići i Šudur. “Kakav bolan Šudur!?” – pitam ja. “Vidjet ćeš.” – veli on meni. Pojavljuje se starac, dobro povijenih leđa, na kojima je pogolem ranac. “Jesi li siguran Bojane kako on ovu rutu može prehodati?” – zapitkujem više nego sumnjičavo. “Vidjet ćeš.” – opet će on meni. “Pa čovječe, ne mogu od djece tražiti da nekoga nose planinom!” – uporan sam. “Vidjet ćeš.” – ponavlja papagajski i još mi se u lice smije. Nemam više strpljenja. Autobusima, kojima ćemo se voziti do Bogodola, dajemo znak za polazak.

Počeli smo hodati. Idem kraj Šudura i preko oka ga gledam, s velikom dozom straha. Nižu se kilometri, a on niti je zadihan, niti znojan… Od početka nisam počinjao nikakav razgovor s njime, jer ne htjedoh da ga to dodatno optereti, uz ovaj naporan uspon. Vrijeme prolazi i sada mi se već čini kako je za razgovor spremniji od mene samoga. Počeli smo pričati i čuo sam bezbroj mudrosti, lekcija koje niti jedna škola ne može ispričati, nego se uče životnim iskustvom, koje je gospodin Šudur bio spreman nesebično podijeliti.

Nije vjerojatno potrebno isticati, ali neka i ovdje stoji napisano, kako je gospodin Karačić prvi došao na odredište. Naravno, naš vodič nije propustio prigodu, po dolasku na cilj, stati pred mene i gledajući me u oči, podrugljivo upitati: “Jesi li vidio, a!?” I neka mi se rugao. Zaslužio sam! Nadam se samo kako sam, svladavajući ovaj uspon, naučio svladati i vlastite predrasude, oholost i nerazumijevanje.

Na kraju, gospodine Šudure… Hvala Vam na svakoj lekciji hrabrosti, ustrajnosti, izdržljivosti i životne mudrosti, kojoj ste nas starije i djecu podučili 28. rujna 2017. Znamo kako ste sada negdje gore, na obronku planine koja nudi savršeni mir i ljepotu. Stojite na planinskoj stazi gdje se nije moguće okliznuti i pasti, jer ste u zagrljaju Onoga koji daje sigurnost vječnu. Kada dođe vrijeme, opet se valjda sretnemo, pa nam ispričate i priču o Bleiburgu, koju ste nam ostali dužni pripovjediti. “Sine, to ti pričam samo kad budemo nas dvojica. Dođi ti kod Šudura na kavu i rakiju, pa ja tebi onda o tome…” Ispričavam se jer nisam nikada došao, ali u Gospodina se uzdam kako će biti prigode, budem li kao Vi, milošću Božjom, zaslužio vječno spasenje. Jer, kakav bi to raj za Ivana Karačića Šudura bio, ako ne bi bilo kave, rakije, sugovornika i planine!?

Počivajte u miru i primite posljednji pozdrav od Vaših prijatelja i susjeda iz Osnovne škole Cim Mostar!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *